Senzor je uređaj koji može uočiti stanje okoline ili objekta-kao što je temperatura, tlak, intenzitet svjetla ili položaj-i pretvoriti te informacije u električne signale. Njegov princip rada temelji se na fizičkim ili kemijskim učincima, kao što su termoelektrični, fotoelektrični ili piezootporni efekti. Uobičajene vrste senzora uključuju temperaturne senzore (npr. termoparove, RTD-ove), senzore tlaka (npr. piezoelektrične vrste), optičke senzore (npr. fotodiode) i senzore kretanja (npr. akcelerometre). Senzori se naširoko koriste u područjima kao što su industrijska automatizacija (npr. nadzor proizvodnih linija), pametni domovi (npr. kontrola temperature i vlažnosti) i medicinska oprema (npr. nadzor vitalnih znakova). Prilikom odabira senzora, ključni čimbenici koje treba uzeti u obzir uključuju točnost, vrijeme odziva, prilagodljivost okolišu (npr. otpornost na vodu i prašinu) i vrstu izlaznog signala (analogni ili digitalni).
Procesor služi kao "mozak" sustava, odgovoran za obradu podataka prikupljenih senzorima i generiranje kontrolnih naredbi. Na temelju zahtjeva za performansama, procesori se mogu kategorizirati u mikrokontrolere (MCU-ovi-prikladni za jednostavne zadatke, kao što je Arduino), mikroprocesore (MPU-ovi-prikladni za složena izračunavanja, kao što je serija ARM Cortex) i specijalizirane procesore (npr. DSP-ovi za obradu signala). Ključni parametri za procesore uključuju taktnu frekvenciju (npr. 1 GHz), broj jezgri (npr. quad-core), potrošnju energije (npr. 5 W) i podržana sučelja (npr. USB, SPI). U industrijskim okruženjima procesori moraju pokazati visoku pouzdanost i-izvedbu u stvarnom vremenu; na primjer, procesori koji se nalaze u PLC-ovima (Programmable Logic Controllers) obično podržavaju višezadaćno planiranje i mogućnosti samo{19}}dijagnostike.